IMMANUEL KANT: Kritika čistog uma

$1 O PROSTORU

Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti.

Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi.

Može se predstaviti samo jedan, jednostavan prostor, te kad se govori o mnogim prostorima, onda se pod tim podrazumijevaju samo dijelovi jednog te istog jednostavnog prostora.

Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava. Ipak se prostor tako zamišlja (jer svi beskonačno mnogi dijelovi prostora jesu istovremeni). Dakle, elementarna predstava o prostoru jeste opažaj a priori, a ne pojam.

Geometrija je nauka koja određuje osobine prostora sintetički, a ipak a priori… On prvobitno mora da je opažaj, jer iz jednog prostog pojma nikako se ne mogu izvesti neki stavovi koji izlaze izvan pojma, što se u geometriji ipak događa…

Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće.

Stav: sve stvari jesu u prostoru jedne pored drugih, važi samo pod ograničenjem da se sve te stvari shvate kao predmeti našeg čulnog opažanja… Mi, dakle, tvrdimo empirički realitet prostora, iako u isto vrijeme i njegov transcendentalni idealitet, to jest da je prostor ništa, čim apstrahiramo od uslova mogućnosti svega iskustva, pa ga promatramo kao nešto što leži u osnovi stvari po sebi… Cilj… ovoga je da spriječi da ikome padne na pamet da idealitet prostora koji se ovdje objašnjava pomoću sasvim nedovoljnih primjera, pošto se boje, okus itd. s pravom ne smatraju osobinama stvari, već samo promjenama našeg subjekta…

$2 O VREMENU

Vrijeme nije nikakav empirički pojam koji je apstrahiran iz bilo koga iskustva… Razna vremena nisu jednovremeno, već jedno za drugim.

Beskonačnost vremena ne znači ništa drugo doli da je svaka određena količina vremena moguća samo na osnovu ograničenja jednog jednostavnog vremena koje leži u osnovi.

Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.

I za vrijeme tvrdimo transcendentalni idealitet, to jest da je ništa ako apstrahiramo od subjektivnih uslova čulnog opažanja.

Vrijeme je formalni uslov a priori svih pojava uopće. (Prostor je ograničen samo na spoljašnje pojave).

$3 O KRETANJU I POJAVI (ili O PROSTORU I VREMENU UZETIM ZAJEDNO)

Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.

Čak i pojam kretanja koji ujedinjuje oba ova elementa pretpostavlja nešto empiričko… u prostoru, promatranom po sebi, nema ništa pokretljivog… otuda ono što je pokretljivo mora biti nešto što se u prostoru nalazi samo iskustvom. Isto tako, transcendentalna estetika ne može da računa među svoje činjenice a priori ni pojam promjene; jer samo vrijeme se ne mijenja, već nešto što je u vremenu.

Najbolje nam može poslužiti kao potvrda ove teorije o idealitetu spoljašnjeg kao i unutarnjeg čula… ova primjedba: da sve ono što u našem saznanju pripada opažanju (dakle, izuzevši osjećanje zadovoljstva i bola te volju koji nisu saznanja) sadrži samo proste odnose mjesta u jednom opažaju (protezanje), promjenu mjesta (kretanje) i zakone prema kojima ova promjena biva determinirana (pokretačke sile). Ali time nije dano ono što se nalazi na mjestu ili ono što djeluje izvan promjene mjesta u samim stvarima. Pa ipak, pomoću prostih odnosa ne saznaje se jedna stvar po sebi: dakle, mora se suditi da, pošto su nam pomoću spoljašnjeg čula dane samo predstave odnosa, to i spoljašnje čulo može u svovjoj predstavi sadržati samo odnos jednog predmeta prema subjektu, a ne ono unutarnje što pripada objektu po sebi… Dakle, ono što se ne nalazi u objektu po sebi, već uvijek u njegovom odnosuprema subjektu i što je nerazdvojivo od predstave subjekta, jeste pojava.

Pri svemu ovome sva teškoća leži samo u pitanju kako jedan subjekat može da opaža sam sebe iznutra; ali ovo je teškoća svake teorije…Svijest o samome sebi (apercepcija) jeste prosta predstava o ja… i isto tako leži u nama a priori te određuje način na koji raznovrsnost opažaja postoji zajedno u svijesti; jer i svijest sebe opaža ne onako kako bi ona sebe predstavila neposredno u svojemu spontanitetu, već prema načinu na koji biva aficirana iznutra, te, dakle, kakva je sama sebi dana, a ne kakva je.

$4 TRANSCENDENTALNA LOGIKA

O logici uopće

Opažaji i pojmovi sačinjavaju elemente svega našeg saznanja, tako da niti mogu pojmovi dati saznanje bez opažaja koji im na neki način odgovara, niti opažaj bez pojmova. Oba ova elementa su ili čisti ili empirički. Empirički su kada je u njima dat osjećaj (koji pretpostavlja stvarno prisustvo predmeta); čisti, pak, kad s predstavom nije pomiješan nikakav osjećaj. Osjećaj  se može nazvati materijom čulnog saznanja… Samo čisti opažaji ili čisti pojmovi jesu mogući a priori, empirički jedino a posterioriČulnost  je receptivitet našeg duha… naprotiv, sposobnost da se jedan predmet čulnog opažanja zamisli jeste razum… Razum ne može da opaža, čula ne mogu da misle. Saznanje može da postane samo kada se one udruže… Otuda razlikujemo nauku o pravilima čulnosti uopće, to jest estetiku od nauke o pravilima razuma uopće, to jest od logike.

Logika opće upotrebe razuma sadrži apsolutno nužna pravila sveg mišljenja… Logika specijalne upotrebe razuma sadrži pravila po kojima treba misliti o jednoj vrsti predmeta.

Ne smije se nazivati trancendentalnim svako saznanje a priori, već samo ono kojim mi saznajemo da se i kako se izvjesne predstave (opažaji ili pojmovi) primjenjuju jedino a priori ili kako su moguće jedino a priori; (transcendentalno – to će reći mogućnost saznanja a priori).

Dijalektika kod starih nije bila ništa drugo do logika privida.

Transcendentalna analitika

Transcendentalna analitika
trebala bi da bude samo kanon ocjenjivanja empiričke upotrebe razuma. To se od nje čini zloupotreba ako se smatra kao organon jedne opće i neograničene upotrebe, pa se hoće jedino pomoću čistog razuma sintetički da sudi, tvrdi, odlučuje o predmetima uopće. Tada bi, dakle, upotreba čistog razuma bila dijalektička. Drugi dio transcendentalne logike mora, prema tome, da bude kritika ovog dijalektičkog privida i zove se transcendentalna dijalektika.

Svi opažaji kao čulni osnivaju se na afekcijama, a pojmovi na funkcijama. Pod funkcijom ja razumijem jedinstvo radnje koja razne predstave podređuje pod jednu zajedničku predstavu. Pojmovi se, dakle, zasnivaju na spontanitetu mišljenja, kao što se čulni opažaji zasnivaju na receptivitetu utisaka.

Sud je, dakle, posredno saznanje nekog predmeta, to jest predstava njegove predstave… Mi sve radnje razuma možemo da svedemo na sudove, tako da se razum uopće može predstaviti kao moć suđenja.

$5 FUNKCIJE MIŠLJENJA U SUDOVIMA

Ako apstrahiramo od svega sadržaja jednog suda… onda nalazimo da se funkcije mišljenja u sudu mogu podvesti pod četiri naslova od kojih svaki obuhvata tri momenta pod sobom:

  • K v a n t i t e t sudova:

– Opći
– Posebni
– Pojedinačni

  • K v a l i t e t sudova:

– Potvrdni
– Odrečni
– Beskonačni

  • R e l a c i j a sudova:

– Kategorični
– Hipotetični
– Disjunktivni

  • M o d a l i t e t sudova:

– Problematični
– Asertorični
– Apodiktični

Opća logika apstrahira od svega sadržaja saznanja… Međutim, transcendentalna logika ima pred sobom jednu raznovrsnost čulnosti a priori koju joj pruža transcendentalna estetika, da bi dala materijal za čiste pojmove razuma, bez čega bi oni bili bez ikakvog sadržaja, to jest potpuno prazni! (prostor i vrijeme)

Prva stvar koja nam radi saznanja svih predmeta a priori mora biti dana jeste raznovrsnost čistog opažanja; druga pak stvar jeste sinteza ove raznovrsnosti od strane uobrazilje. Najzad, treća su stvar pojmovi koji daju jedinstvo ovoj čistoj sintezi i omogućuju saznanje jednoga datog predmeta.

Ista funkcija koja daje jedinstvo raznim predstavama u jednom sudu, ona daje i prostoj sintezi raznih predstava u jednom opažaju jedinstvo koje se, opće izraženo, zove čist pojam razuma.

Na taj način postaje isto toliko čistih pojmova razuma koji se odnose a priori na predmete opažanja uopće koliko je u prijašnjoj tabli bilo logičkih funkcija u svim mogućim sudovima; jer ove funkcije potpuno iscrpljuju razum i time odmjeravaju njegovu moć. Mi ćemo ove pojmove, prema Aristotelu, nazvati kategorijama…:

  • K v a n t i t e t a :

– jedinica
– množina
– cjelokupnost

  • K v a l i t e t a :

– realitet
– negacija
– limitacija

  • R e l a c i j e :

– inherencija i subzistencija
– kauzalitet i dependencija (uzrok i posljedica)
– zajednica (uzajamno djelovanje onog što djeluje i onog što trpi)

  • M o d a l i t e t a :

– mogućnost – nemogućnost
– biće – nebiće
– nužnost – slučajnost

$6 TRANSCENDENTALNA DEDUKCIJA

… Ja objašnjenje načina na koji se pojmovi a priori mogu odnositi na predmete nazivam njihovom transcendentalnom dedukcijom i ovu dedukciju razlikujem od empiričke dedukcije koja pokazuje način na koji se jedan pojam zadobiva na osnovu iskustva i refleksije o njemu…

… Da predmeti čulnog opažanja  moraju biti u skladu sa formalnim uslovima čulnosti koji leže u duhu a priori, jasno je po tome što oni, inače, za nas ne bi bili predmeti.; ali ne može se lako uvidjeti zaključak po kome oni osim toga moraju biti u skladu s uslovima koje razum potrebuje radi sintetičnog jedinstva mišljenja. Jer pojave bi svakako mogle da budu takve da razum nađe da one nisu u skladu s uslovima njegovoga jedinstva, te da se sve nalazi u neredu…

Objektivna vrijednost kategorija kao pojmova osnivaće se na tome što je iskustvo (po formi mišljenja) moguće jedino na osnovu njih. Jer oni se tada odnose na predmete iskustva nužnim načinom i a priori, pošto se samo posredstvom njih uopće može zamisliti ma koji predmet iskustva.

Veza je jedina predstava koja, za razliku od svih ostalih, ne može da bude dana pomoću objekta, već samo subjekt može da ju uspostavi… Ali pojam veze sadrži osim pojma raznovrsnosti i pojma njene sinteze (to radi uobrazilja) još i pojam jedinstva ove raznovrsnosti.

Najviši osnovni stav mogućnosti svakog opažanja u pogledu čulnosti glasio je…: sva raznovrsnost čulnosti stoji pod formalnim uslovima prostora i vremena. Najviši osnovni stav te iste mogućnosti u odnosu na razum glasi: sva raznovrsnost opažanja stoji pod uslovima praosnovnog sintetičkog jedinstva apercepcije (forme razuma u odnosu prema prostoru i vremenu kao primarnih formi čulnosti).

Misao: ove prdstave koje su dane u opažanju pripadaju sve skupa meni, znači prema tome: ja ih nazivam mojim predstavama samo usljed toga što mogu njihovu raznovrsnost da shvatin u jednoj svijesti; jer, inače bih ja imao jedno tako raznobojno i mnogostruko mene (Selbst), koliko imam predstava kojih sam svijestan.

Kategorije su … pravila samo za takav razum čija se sva moć sastoji u mišljenju, to jest u radnji koja sintezu one raznovrsnosti koja mu je odnekud dana u opažanju podvodi pod jedinstvo apercepcije… Međutim, naročito svojstvo našeg razuma, naime, što on stvara apriori jedinstvo apercepcije samo pomoću kategorija, i to upravo ovom vrstom kategorija i tolikim njihovim brojem, to njegovo svojstvo isto tako ne može dalje da se objasni, kao što je nemoguće znati zašto mi imamo upravo ove funkcije suđenja, a neke druge, ili zašto su vrijeme i prostor jedine forme našeg opažanja.

Isto tako, kategorije nemaju nikakve druge upotrebe za saznanje stvari osim samo ukoliko se ove stvari smatraju kao predmeti mogućeg iskustva… Čisti pojmovi razuma slobodni su od ovog ograničenja… ali nam ovo proširivanje pojmova  ničemu ne koristi, jer u tome slučaju oni su prazni pojmovi bez objekta…

Kategorije su pojmovi koji apriori propisuju zakone pojavama, te, dakle, prirodi kao spoju svih pojava…

Za saznanje onog što zamišljamo potrebno je opažanje.

Transcendentalna šema

Kako je moguća primjena kategorije na pojave…? … Jasno je, dakle: da mora postojati nešto treće što mora da bude slično i sa kategorijom… i sa pojavom… Ova posrednička predstava mora da bude čista, a ipak, s jedne strane, intelektualna, a s druge, opet čulna. Jedna takva predstava jeste transcendentalna šema.

Šema je po sebi uvijek samo jedan produkt uobrazilje; ali pošto sinteza uobrazilje nema za cilj neki pojedinačni opažaj, već samo jedinstvo u odredbi čulnosti, to ipak treba razlikovati šemu od slike. Tako kada ja stavim pet točaka jednu za drugom ….. onda je to slika broja pet. Naprotiv, kada ja samo zamislim neki broj uopće koji može biti pet ili sto, onda je ovo mišljenje prije predstava o jednom metodu po kojem se jedna množina predstavlja u jednoj slici…

Čista slika svih veličina za spoljašnje čulo jeste prostor, a čista slika svih čulnih predmeta uopće jeste vrijeme. Međutim, čista šema veličine kao jednog pojma razuma jeste broj, koji znači predstavu koja obuhvata ujedno sukcesivnu adiciju jedinice jedinici (onoga što je jednorodno)(?).

… Šemati nisu ništa drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, pravila se odnose prema redu kategorija na vremenski niz, vremenski sadržaj, vremenski red i najposlije na  vremenski spoj

Objašnjenje mogućnosti sintetičnih sudova jeste jedan zadatak s kojim opća logika nema nikakva posla;… Međutim, u trancendentalnoj logici to je najvažniji posao od svih…

Mogućnost iskustva

Mogućnost iskustva jeste ono što svim našim saznanjima a prirori daje objektivni realitet.

Prema tome, najviši princip svih sintetičnih sudova glasi: svaki predmet stoji pod nužnim uslovima sintetičnog jedinstva raznovrsnosti opažanja u jednom mogućem iskustvu…

…uslovi mogućnosti iskustva uopće jesu u isto vrijeme uslovi mogućnosti predmeta iskustva, i zbog toga imaju objektivno važenje u jednom sintetičnom sudu a priori.

Oglasi